Glavni trg u Pisi, to valjda znaju svi, zove se Trg čuda ili Piazza dei Miracoli, no u tom ima nepravde: čudom bi se, naime, trebalo označiti barem uže središte, a možda i cijeli grad, pa ga čitavog, a ne samo Trg čuda, kako je sada, staviti pod UNESCO-ovu zaštitu.

Fino je kad se autom može gotovo do samog središnjeg dijela, a ovdje može; na parkingu uz uličice kod zgrade nekadašnje Medicinsko-kirurške škole uvijek se, izgleda mi, može naći poneko slobodno mjesto. Sreća da je do glavnog trga blizu, inače živ čovjek ne bi ostao od prodavaca raznoraznih đinđuva. Na vašaru u Puračiću ili Šapcu prodavci će izvikivati nazive svojih proizvoda i mamiti vas na sto načina, ali u Pisi će vas doslovno tegliti za rukav, i to konjskom upornošću, za koju „No, grazie!“ ne znači baš ništa, kao da nisi ni otvorio usta. I da dođeš u pola noći, bilo bi isto, jedino što bi se đinđuve možda i sjajuckale u mraku, a prodavci bi, odreda stasiti crnci iz valjda svih afričkih država koje postoje ili su postojale, bili nevidljivi :) Nevidljivi postaju, vidjet ću nešto kasnije, i usred dana ako se odnekud pojavi policija – učas je sve prazno, kao da nikad nijednog nije bilo tu.

Trg čuda pojavi se „iza ćoška“, iz čista mira i ničima izazvan: Kosi toranj, katedrala i krstionica odjednom, bez najave, samo bljesnu pred očima. Na trgu je valjda u svako doba dana nekoliko tisuća ljudi: jedni stoje i ne mogu se nagledati, drugi su se valjda nagledali pa lunjaju okolo u potrazi za još čim zanimljivim, treći su, pak, prošli i to pa leže po dijelu ledine na kojem je to dozvoljeno, četvrti odmaraju igrajući badmington, a peti prave fotografije za facebook na onu prastaru foru, kako k'o fole „pridržavaju“ toranj da se ne sruši. Po strani konji, upregnuti u lake kočije, mirno jedu svoj ručak u kožnim zobnicama, nadajući se da se usred obroka neće pojaviti neki tamo Korejac ili Islanđanin i zašuškati gazdi novčanicama ispred nosa, mada sigurno i oni što su već ručali ne misle mnogo drugačije.

M.J. | Bljesak.info / Pali anđeo

U moru znamenitosti vrlo lijepu česmu, postavljenu pred sami ulaz u uže središte trga, primijete samo žedni, ali će malo ko potrošiti minutu-dvije kako bi vidio tri polugola dječačića što solidarno pridržavaju kameni grb, a tako i još jednog što se nadvio nad svakim ko se sagne napiti. Isto je i sa višemetarskim kipom Palog anđela znamenitog poljskog kipara Igora Mitoraja, što je odnekud aterirao na zelenilo ispred sporednih zgrada nanizanih rubom trga: donji dio tijela te po pola desne ruke i krila mu propali u zemlju, lobanja bez kapka, na licu izraz samrtnog umora. Biti toliko znamenit da tvoj kip postave na prostorima stoljećima „nastanjenim“ čudima, eto, to je Mitoraj!

A niko puno ne gleda – ipak se treba baciti na čuda. Najveće i najviše čudo, 56 metara visok Kosi toranj, prvi je na udaru. Nagnut je ostao slučajno, tako barem kažu knjige, i to uslijed neozbiljnosti projektanata koji su takvo nešto naumili graditi na tada prilično močvarnom tlu; napokon, i samo ime grada dolazi od grčke riječi koja označava barovito, močvarno tlo. Čudno je, međutim, da su ga nastavili graditi i nakon što se nakrivio, a desilo se to kad su završili drugi od sedam katova. Bilo je, doduše, i dužih pauza u gradnji, koja je zbog toga potrajala gotovo dva stoljeća (1173.-1372.), ali su uzrok pauza bili dugogodišnji ratovi, mimo dvojbi oko toga što raditi s nagnutim tornjem. Toranj je ustvari, zvonik katedrale Gospinog Uznesenja, što malo ko uopće povezuje, iako mu na vrhu i danas stoji sedam zvona koja, svako za sebe, daju po jedan ton notne ljestvice, samo što se odavno ne koriste. Svako je teško po 3628 kilograma, a oni koji brinu o čitavom kompleksu davno su shvatili da bi svakodnevno zvonjenje uzrokovalo vibracije koje bi mogle dodatno naštetiti tornju.

Bilo je mnogo pokušaja ispravljanja tornja, vjerojatno još od vremena gradnje, a ima ih i danas; štoviše, uvijek se nađe poneki idealist kojem se upali sijalica u glavi i onda nastoji uvjeriti čitav svijet kako je to njegovo jedino pravo rješenje. Pokušao je to svojim autoritetom čak i Benito Mussolini, naredivši, po savjetima svojih stručnjaka, injektiranje betona u temelje tornja, ali je pokušaj završio neslavno – težina betona proizvela je samo dodatno naginjanje. Posljednji pokušaj, obavljen od 1990. do 2001. godine, kada je Toranj bio zatvoren za posjetitelje, ipak je urodio plodom: vitka građevina povučena je za vrat i vraćena za 40 centimetara, tako da je sadašnji nagib 4, umjesto prijašnjih 5,5 stupnjeva.

M.J. | Bljesak.info / Evo sam ga malo ispravio :)

Gradski oci, a i mnogi stanovnici protiv su „ispravljanja“ Tornja: negdje je glavna industrijska grana metalstvo, negdje poljoprivreda, negdje rudarstvo, a ovdje Toranj. Po Italiji i po cijelom svijetu tisuće je tornjeva, ali je samo jedan Kosi. Dobro, kažu da u Pisi postoje još dva manja, također nakrivljena, ali njih milijun turista godišnje iz cijelog svijeta ne dolaze vidjeti (i dobro platiti to što vide). Da, vidjeh jedan lani u Rijeci, također uz tamošnju crkvu Gospinog Uznesenja, sagrađen 1377. godine, nakrivljen točno koliko i ovaj u Pisi, 40 centimetara, ali – ko zna za njega i ko ga dolazi vidjeti?!

Iako je najveća u Italiji, Europi i čitavom svijetu, opseg joj je nešto veći od 107 metara, i kupolasta romanička krstionica svetog Ivana u Pizi u sjeni je Tornja. Gradnja je započeta 1153. godine, ali je značajne promjene doživjela u 19. stoljeću, kada su mnoge dekoracije, uključujući i kipove Nicola i Giovannija Pisana, skinute s portala i prenesene u Katedralni muzej. Sama krstionica je osmokutna, a sagradio ju je 1246. godine Guido Bigarelli iz Arogna. Usred prostora u kojem bi inače stajala voda za krštenje sada stoji kip svetog Ivana Krstitelja, rad Itala Griselija. S jedne strane joj je oltar, a s boka nešto kao propovjedaonica, ukrašena iznimno bogatim reljefima, scenama iz Isusovog života, također uradcima Nicola Pisana. Nije baš kao s Kosog tornja, ali je i pogled sa katova zgrade krstionice fenomenalan, a zaštitna mreža na jednom od prozora je prorezana kako bi oni koji se popnu mogli napraviti kvalitetne fotografije – pročelje katedrale se „postavilo“ tako da izgleda gotovo kao da pozira! Slično je i s pogledom na ponutricu zgrade, pogotovo sa tzv. ženske galerije.

Da je samo ovo što spomenuh, bilo bi dovoljno, ali to je tek djelić. Ipak je povijest Pise još mnogo, mnogo bogatija, a počinje čak negdje od 5. stoljeća prije Isusa, kada je tu, na ušću rijeke Arno, stajala važna etruščanska luka, pa nastavlja preko Rimljana, koji su ovdje stavili glavni grad za šire područje. U Pisi se već 313. godine nalazi sjedište biskupije, a koje stoljeće kasnije Pižani – tako bi se valjda trebalo reći – kao grad-država kontroliraju ogroman prostor, uključujući, primjerice, i Korziku te Sardiniju. Tijekom srednjovjekovlja igraju važnu ulogu na čitavom Sredozemlju, a glavni rival im je Venecija. I tako sve do 13. stoljeća, kad polako počinju gubiti bitke, najprije onu protiv Genove, 1284. godine, a onda i druge, što dovodi do toga da susjedna Firenza 1406. godine zauzima Pisu. To međutim, ne dovodi do gospodarske stagnacije, naprotiv, novi vladari čak aktiviraju sveučilište, jedno od najstarijih u svijetu, utemeljeno još u 12. stoljeću, pa pravih zapreka za napredak nema.

M.J. | Bljesak.info / Krstionica sa kipom Svetog Ivana Krstitelja

Povijest Trga čuda i čitavog grada najbolje se može vidjeti ne s Kosog tornja, u katedrali ili u krstionici, već – na groblju! Monumentalno groblje ili, doslovno, Monumentalno Sveto polje (Camposanto Monumentale) prostire se sjevernim rubom Trga čuda, a po predaji je zemlja u koju su sahranjene stotine ili tisuće uglednika brodovljem dovezena iz Svete zemlje tijekom križarskih ratova, i to – ni manje ni više – sa Golgote, a „naručitelj“ je bio arhiepiskop Pise Ubaldo de' Lanfranhi. Ista predaja tvrdi nešto što je znanstveno potpuno neutemeljeno, da, naime, pokojnici u toj zemlji istrule za cigla 24 sata! Prvobitno je tu trebala biti crkva Svetog trojstva, čak je dijelom i sagrađena, ali su nadležni promijenili planove i arhitekta Giovannija di Simonea zadužili da projektira groblje, što je 1278. godine i uradio, mada je izgradnja grobljanskih arkada, tri kapele i 43 luka na spoljnom zidu trajala još 180 godina nakon toga, a prekidana je, kao i u slučaju Kosog tornja, zbog ratova.

Po zidovima je bezbroj freski, rađenih u ono doba jedinim mogućim i poznatim prirodnim bojama: Buonamico Buffalmacco, Benozzo Gozzoli, Andrea di Bonaiuto, Spinello Aretino, Taddeo Gaddi… Stotine grobova u podu predstavljaju nemalu izložbu kamenih figura, likova, natpisa i ukrasa: kardinali, biskupi, znanstvenici, senatori, profesori, bogatuni raznih vrsta... Svi su mislili da će trajati vječno, na neki način i traju, tu su, ali se mnogima, makar su nekad predstavljali neupitne veličine, zna još jedino ime i prezime, nekima i kako su izgledali, pošto su bili toliko moćni da su za grobove naručili ležeće kipove samih sebe u prirodnoj veličini. Tu su i moćne kolekcije rimskih sarkofaga te rimskih i etruščanskih urni

Sve tri kapele su čuda za sebe, u svakoj stoji nešto originalno, što nema nigdje na svijetu, pa je, primjerice, u najstarijoj, kapeli Aula oltar Giovannija della Robije, a tu je i originalna svjetiljka Galileja Galileia, ali to je ništa u odnosu na zbirku relikvija u kapeli svetog Geroma: tu su, naime, sakupljene relikvije čak 11 od 12 Isusovih apostola, dva djelića križa na kojem je Isus razapet, komadić Gospine haljine te trn iz „krune“ kojom je Isus „okrunjen“ prije nego je razapet!

M.J. | Bljesak.info / Jedan od sarkofaga u Monumentalnom groblju

Na drugoj strani Trga čuda je Museo Sinopie. Naime, jedan dio grobljanskog kompleksa stradao u savezničkom bombardiranju 1944. godine. Navodno je Kosi toranj, viđen iz zraka, toliko oduševio nekog mladog američkog zrakoplovca da ga je odlučio poštedjeti, ali ga se Camposanto Monumentale nije previše dojmilo pa su bombe zapalile olovni krov, a vatrogasci nisu mogli učiniti mnogo. Freske su tijekom obnove izrezane i uklonjene sa zidova, ali su se ispod njih „ukazali“ crteži, skice freski, pa su i oni, ko zna kakvom specijalnom tehnikom, odvojeni od žbuke i preneseni u muzej. Sada je u toku, a vjerojatno će potrajati još desetljećima, projekt u sklopu koga se obnovljene freske polako vraćaju na svoja stara, originalna mjesta, kako bi Svetom polju jednom u potpunosti bio vraćen izgled i ambijent kakav je bio prije rata i savezničkog bombardiranja.

Naravno da je katedrala posebna priča, u kategoriji mjesta čijeg se pokušaja opisivanja naprosto uplašim, jer tom poslu ne bi bilo kraja. Pred glavnim, bakropisom ukrašenim teškim vratima podugačak red, ali šta je, tu je, u red, nema druge. Ima se rašta čekati: kipovi i slike velikih dimenzija, grobovi najznamenitijih, kojima je čak i Camposanto Monumentale bilo nedovoljno dobro mjesto, ukrašen svaki milimetar od poda do stropa. Ne ide mi u glavu samo to da su u donjem dijelu crkve poredane plastične plave stolice - djeluje da je bilo kakvo drugo rješenje, ako nekad uopće zatreba toliko sjedećih mjesta, bilo bolje.

Izgradnja katedrale započela je 1063. godine prema nacrtima arhitekta Buscheta, čiji se grob također nalazi unutra, a financirana – zanimljivo – uglavnom prihodima iz ratnog plijena nakon bitke protiv Arapa na Siciliji. Dio plijena su i granitni korintski stupovi između lađe i apside – nekad su, naime, držali uzgor džamiju u Palermu. Ništa manje zanimljiva nije ni činjenica da su Mlečani iste godine započeli s radovima na izgradnji bazilike svetog Marka – naprosto se suparništvo dva grada-države ogledalo u svemu, pa je i u sakralnom segmentu otvoreno svojevrsno natjecanje oko toga ko će sagraditi veću i ljepšu stolnu crkvu. Stotinjak godina nakon toga Pižanima se nova crkva učinila malom pa su je odlučili proširiti povećavanjem dužine lađe, što je privedeno kraju 1180. godine. Naravno da je i tijekom narednih stoljeća bilo značajnijih obnova i zahvata, a neke su rezultirale i promjenom izgleda, primjerice one poduzete nakon požara 1595. godine ili one u 19. stoljeću, kada su kipovi sa glavne fasade preneseni u katedralni muzej, a umjesto njih postavljene kopije što tu stoje i danas.

M.J. | Bljesak.info / Detalj sa vrata katedrale

Pravo remek djelo je propovjedaonica Giovannija Pisana sa scenama iz Isusovog života, izrađena između 1302. i 1310., nekim čudom „preživjela“ požar iz 1595. godine, kada je demontirana i ponovno sastavljena tek 1926. godine. U katedrali su i posmrtni ostaci Henryja VII., cara Svetog rimskog carstva, kojeg i Dante nekoliko puta spominje u Božanstvenoj komediji: došao 1313. godine osvojiti Sienu i Firencu, ali je obolio od malarije i umro u obližnjem Buenconventu. Oni koje je htio staviti pod svoju čizmu ipak su mu ukazali čast da ga sahrane u katedrali, car je, je li, ipak car.

Poseban doživljaj je vidjeti Trg čuda iz raznih kutova sa srednjovjekovnih gradskih zidina, a podignut je tik do njih. S druge strane zidina je groblje za one što likom i djelom „nisu prispjeli“ u Camposanto Monumentale; grobovi iz ptičje perspektive izgledaju poredani kao domine na stolu kavane kluba umirovljenika, ali pogled ipak stalno leti na drugu stranu. Zidine su kilometrima duge, ali se već nakon nekoliko stotina metara pojavljuje prepreka: vjetar puhnuo, iako ga cijeli dan nema, zalupio jednu od kapija i zaključao je. Sreća pa ovakva mjesta ne obilaze samo ovakvi kao ja, desetak nas (i jedan psić) je tu i mogli bismo se samo vratiti nazad, ali se među nama nalazi i jedan „drugačiji“: izvadi nešto iz džepa, zadevera se oko brave, okrenut leđima, da ne vidimo, i – otvori vrata!

Nastavljamo naprijed, a za minutu se pitam ko je toliko bogat da ima kuću uza sami Trg čuda: u dvorištu nigdje nikoga, a kad Kosi toranj jednog dana tresne, nakrivljen je na tu stranu, niko neće snimiti, jer je fotografiranje zabranjeno :) Sa zidina se za nekoliko kilometara vide zvonici barem deset crkava što niču iz čopora zgrada ili zelenila borova kao kakva mala, neočekivana čuda, a pred očima se uskoro ukazuju i rimske terme iz 1. stoljeća, poznate kao „Neronove terme“. Kasnije ću ih, kad se spustim sa zidina, vidjeti i izbliza, odmah su do ne previše prometne ulice, ali je pogled odozgo ljepši, kao i na studentski kampus s velikim travnatim prostorom gdje studentarija k'o fole uči :)

M.J. | Bljesak.info / Neronove terme

Po silasku sa zidina najprije nailazim na Konfucijev institut, i to ima u Pisi - koliko je Kineza po Italiji, red je omogućiti Talijanima da negdje uče kineski. Ulazim i u prekrasnu gotičku crkvu svete Katarine Aleksandrijske, ipak je ona i zaštitnica mog kreševskog samostana. Sagrađena je 1211. godine, a unutra, uz djela velikana kao što su Lippo Memmi, Aurelio Lomi ili Andrea i Nino Pisano, i Aleksandrijski poliptih Simonea Martinija, grobnice ovdašnjih biskupa i drugih, nezaobilazni Padre Pio i glavna atrakcija, drvena propovjedaonica s koje je, tvrdi se, propovjedao sveti Toma Akvinski. Na Garibaldijevom trgu snimam Garibaldijev spomenik, a na mostu ispod kojeg se pomalo mrtvo valja mutnjikava rijeka Arno tri tamnopute časne sestre, vjerojatno Južnoamerikanke. S one strane mosta razgledam Lođu di Banchi sa 12 masivnih pilastara u rustikalnom mramoru, sagrađenu početkom 17. stoljeća po želji velikog vojvode Toscane Ferdinanda I. de' Medicija, nekadašnji glavni gradski trg svile i žita sa mnogobrojnim mjenjačnicama. Ovdje je u to doba živjela gradska tajkunska elita. Ferdinandov grb i sad stoji na pročelju. Divim se arkadama Borgo Stretto, a posebno kipu Madonna dei Vetturini Nina Pisana pod drvenim šatorom, po predaji donesenom ovdje iz još jedne prelijepe crkve, Santa Maria della Spina, kako bi se Pižani molili Gospi za zaštitu od bezakonja nekog ministra iz vlade gradskog kneza. Eh, kad bi se danas pravili kipovi zbog nepravdi ministara, koliko bi ih samo trebalo nama u BiH?! Pored crkve svete Ane samo prolazim, kao i pored spomenika Pietra Leopolda I., velikog vojvode Toscane. A onda još kipova, crkvica i, ako nije bogohulno reći tako, crkvetina, Viteški trg, Kraljevska palača i stotinu drugih čuda.

Pisu napuštam dok mi u ušima odjekuju napolitanski narodnjački napjevi dečka s gitarom i djevojke koja s njim pjeva. Iako bez razglasa, njen gromki glas se razliježe po okolnim uličicama, pa ostani pri pameti i ne ubaci koji cent ili euro u gitarsku navlaku na pločniku! Narodnjaci, narodnjaci, sve vam je u šaci... :)